Priče iz Afrike, Sijera Leone II
Planina Lavova - Priča II
Rano sam se probudio. Gotovo da nisam ni spavao. Umoran sam od puta, ali uzbuđenje je veće. Oblačim se i odlazim mokrom stazom do recepcije. Odvode me prostranim dvorištem do sale za doručak, pred čijim me ulazom dočekuju tri neočekivana domaćina: malena tankonoga životinja, tek nešto veća od zeca, neka vrsta gazele, slična srni, i smiješna dugonoga ptica, poput čaplje, ali mnogo egzotičnija. Ljubazno mi poziraju, naviknuti na ljudsku pažnju. Oduševljen sam njihovim prisustvom. Izgledaju mi kao tri vanzemaljca. Odmah prekoputa raste drvo banane, sa mnoštvom sitnih plodova, i visoka kokosova palma, sa mnogo oraha. Prava afrička fauna i flora.
Sala za doručak je prostrana. Ima više osoblja nego gostiju. Postavljen je švedski sto. Uzimam svježe voće: ananas, papaju i lubenicu. Ananas je veoma ukusan, lubenica i papaja baš i nisu. Šteta je što nema manga, ali njegova sezona kreće u aprilu. Sjedam sam za sto i razgledam unutrašnjost. Objekat ima visoku drvenu konstrukciju, ostakljen je, a većina prozora je širom otvorena. Inventar je jednostavan, pretežno drven. Kuhinja je pod istim krovom, odmah pored prostora za objed. Na zidu su slike i skulpture sa afričkim motivima. Interijer je simpatičan, ali mi za oko zapada dotrajalost i nečistoća većine stvari: poda, stolica, stoljnjaka, tanjira, čaša, čak i pribora za jelo. Prilazim stolu sa konkretnijom hranom i otklapam plastičnu posudu u kojoj se nalaze nekakve pržene kobasice. Poklopac posude je polomljen i neuspješno popravljan. Padaju mi na pamet dvije mogućnosti, prva: posuđe je nedostupno ili skupo, i druga: način razmišljanja je takav da se niko, čak ni u hotelu, ne zamara banalnostima kao što je posuđe. Nadam se da ću odgovor pronaći u danima koji slijede. Završavam doručak i sipam izvor kafetina. Užasna vodnjikava filter kafa kakvu pijem samo kad nema druge. Pušenje nije dozvoljeno, a znakovi zabrane istaknuti su na svim stolovima.
Krećem ka sobi. Dogovoreno je da budem spreman u 12 sati. Hodajući prema objektu Blu Front pogled mi skrene na ulaznu kapiju hotela pored recepcije. Ugledam okean, od kojeg me dijeli samo cesta. Krećem ka kapiji. Čuvari mi otvaraju vrata. U par koraka prelazim Lumli Bič Roud i izlazim na prostranu tropsku plažu na obali Atlantika. Moj prvi dnevni susret sa prostranstvom okeana. Do sada sam bio samo na uskim morima Sredozemlja. Plaža je pješčana i golema. Prostire se kilometrima. Nebo i okean spajaju se u daljini. Kakvo prostranstvo, kakav pogled. Obuzima me neka milina. Zaboravljam na umor. Osjećam se opušteno. Zaboravljam što je bilo i što treba biti. Sa pleća mi spada teret stresa i obaveza. Samo sam sada i samo tu.
Ostajem na plaži neko nepoznato vrijeme zagledan u talase i daljinu. Hvatam par fotografija, da ih pošaljem mojim klincima koji se nalaze u tri različite zemlje starog kontinenta. Svaki u svojoj i svaki u drugoj: Austrija, Bosna i Hercegovina, Srbija. Tamo počinje zima, a ovdje je 30 stepeni, 24 sata dnevno, 12 mjeseci u godini. Vječno mlado ljeto. Nema godišnjih doba. Samo sušna i kišna sezona, koja je upravo na svom zalazu. Okrećem se prema hotelu i bacam pogled u pravcu grada. Po prvi put nazirem obrise Planine Lavova. Rečeno mi je kako je čitava zemlja dobila ime greškom. Kada su Portugalci iskrcavali slobodne robove na ovo mjesto, sa mora se čula grmljavina tropske oluje koja se prostirala brdima na kojima se danas nalazi Fritaun. Neupućeni, pomisliše da se radi o rici lavova, i tako ovo mjesto i zemlju nazvaše Sijera Leone. Lavova danas nema, osim ako koji ne zaluta iz Liberije, dok rika tropskih oluja i dalje povremeno odzvanja predjelom. Volio bih da je čujem makar jednom. I nije samo ime zemlje dato greškom; pogrešno je zapisana i istorija koja ovdje ne počinje dolaskom kolonizatora, kao što neko nedovoljno kritičan može da pročita i pomisli, već seže kroz mnoge milenijume. Vrijeme je da se ova zemlja konačno trgne, presabere i da ljudi koji ovdje žive isprave i ponovo zapišu staru i tako trasiraju svoju novu istoriju. Pokušaću im u tome pomoći, koliko god to mogu.
Trgnu me buka sa ceste. Mnoštvo svijeta i vozila koja neprekidno trube. Ovdje je sirena definitivno veoma koristan sklop. Kao da zvukom oponašaju Morzeov kod upozoravajući druge učesnike u saobraćaju na svoje kretanje i svoje prisustvo. Trubljenje je dovedeno do virtuoznosti. Rasterećen i osvježen krenuh ka hotelskoj sobi. Danas bih trebao održati nekoliko internih sastanaka sa kolegama iz kancelarije. Na programu najprije imam kraći kurtoazni sastanak sa kantri direktorom, a potom dva sastanka sa kolegama koji rade na komplementarnim projektima. Tu je, naravno, i neizbježan sigurnosni brifing, koji bi, uz upoznavanje i razgovor sa kolegom i svojevrsnim domaćinom Bokarijem, lokalnom osobom angažovanom na projektu, trebao ispuniti moj radni dan. Ostali sastanci počinju i traju tokom čitave naredne sedmice. Moj zadatak je da domaćim firmama i institucijama predstavim mogućnosti sufinansiranja projekata, kao i to da novopridošlog kolegu uvedem u priču o razvojnim partnerstvima koje finansira Njemačka Vlada. Radio sam to već na Balkanu i na istoku Evrope, ali bi stvari ovdje mogle da izgledaju nešto drugačije. Vidjećemo.
Tekst i fotografije: Mišel Pavlica
