Priče iz Afrike, Sijera Leone IV


Planina Lavoda - Priča IV

Kasno je poslijepodne. Džini me vozi do hotela, a Bokari nam pravi društvo usput sumirajući radni dan. Predlažem da odemo na piće. Zaustavljamo se uz Lumli Roud ispred bič bara sa imenom Kuba. Bar je na otvorenom. Jednostavan inventar. Nekoliko nadstrešnica oslonjenih na drvene grede zabijene u pijesak sa plastičnim i limenim krovovima, nešto nalik na šank, sa roštiljem u pozadini, i prastari bilijarski sto oko koga se okupilo nekoliko momaka. Primjećujem da loše igraju. Plastični stolovi i stolice blago su utonuli u meku pješčanu podlogu. Sa jedne strane je ulica, sa druge plaža i okean. Bokari i ja sjedamo za sto najbliži plaži, a Džini poručuje piće i vraća se u vozilo koje se smije ostati bez nadzora. Moje oduševljenje okeanom i plažom ne jenjava. Ambijent u kojem se nalazim sasvim je drugačiji od zatvorenih prostora i ograničenih bašti uobičajenih u dijelu svijeta iz kojeg dolazim. Sunce je i dalje snažno i visoko iznad mora, ali na neki neobičan način ne prži po koži kao na mojoj paraleli. Na Bokarijev prijedlog poručujemo Ginis koji se proizvodi u lokalnoj pivari.

Čudi me što je na plaži tako malo ljudi. Kupača gotovo da i nema, a i oni koji se kupaju, ulaze u more tek toliko da se skvase. Pitam Bokarija zbog čega je tako. U polušali mi odgovara da se Afrikanci plaše prirodnih voda, jer u njima borave duhovi. Kaže mi da su tako naučeni od malih nogu i da mu je otac strogo branio da se kao dječak kupa u potocima i rijekama. Možda je to razlog zbog čega nisu dobri plivači. Dokazali su se u mnogim drugim, ali ne i u vodenim sportovima. Pričam mu kako su moji klinci naučili da plivaju prije nego što su krenuli u školu i hvalim se kako se najbolji vaterpolo igra upravo u dijelu svijeta iz kojeg dolazim. Poznat mu je taj sport, ali mu je neobično što ga neko uopšte prati. Afrikanci su, slično kao i Evropljani, preokupirani fudbalom. Mnogi Afrički igrači igraju u evropskim ligama, koje se prate na svakom koraku. Tokom dana prošli smo pored stadiona Šaka Stivens. Upitao sam ga da li stadion nosi ime po nekom njihovom poznatom fudbaleru. Uz osmijeh mi je odgovorio da gospodin Stivens nije bio poznati fudbaler, već bivši premijer i predsjednik u čijem je petnaestogodišnjem mandatu sagrađen nacionalni stadion.

Dok razgovaramo i pijemo sljedeće pivo primjećujem da sam jedini bijelac u bašti bič bara. Primjećuju to i prosjaci i mnogobrojni ulični prodavci koji svakih nekoliko minuta prilaze našem stolu, i sa ulice i sa plaže, i nešto traže, nude, prodaju. Od jednog od njih kupujem odličan zlatni Marlboro senegalske proizvodnje po cijeni od 15,000 leona ili nešto više od jednog evra. Bokari mi reče da su i oni imali lokalnu fabriku duvana, ali da je zatvorena, kao i mnoge druge firme. Jedini ozbiljan posao u zemlji obavljaju multinacionalne kompanije koje se pretežno bave eksploatacijom rudnih bogatstava – dijamanata, rutila, boksita, gvožđa, zlata i platine. Svoj uticaj u djelatnostima zasnovanim na ekspoataciji ruda decenijama uspješno zadržavaju stari kolonijalni prijatelji: Amerikanci, Britanci, Holanđani... Pored ruda, kokosovo brašno je jedini značajniji izvozni proizvod. Dobar dio privrednih tokova drže Libanci, koji su se intenzivno počeli doseljavati tokom rata u Bejrutu, a ljudi u Fritaunu ih doživljavaju gotovo kao domaće. Danas im se pridružuju i brojni Indijci i sveprisutni Kinezi, pronalazeći načine kako da preuzmu poslove, prvenstveno u saobraćaju, građevinarstvu i infrastrukturi. Sa izuzetkom Libanaca, jasno je da je neokolonijalizam i dalje prisutan u Zemlji Planine Lavova, samo što poprima nove i sofisticiranije oblike.  

Firme u vlasništvu domaćih stanovnika su uglavnom male, preduzetničke. Servisiraju potrebe multinacionalnih kompanija, kao i osnovne potrebe domaćeg stanovništva, jedva preživljavajući. Bave se trgovinom i pružanjem usluga, kao i poljoprivredom, ribarstvom i rudarenjem. Tu nema nikakvog prostora za povećanje ekonomske baze. Stanovništvo je siromašno, a stopa nezaposlenosti prelazi 70%. Prerađivačka industrija gotovo da i ne postoji. Sijera Leone električnom energijom napaja jedna hidrocentrala, koja ne zadovoljava ni potrebe glavnog višemilionskog grada. Zbog toga se Fritaun dodatno napaja strujom sa broda usidrenog u luci, radi hlađenja dizel agregata, a cijena struje je 2-3 puta veća nego u Evropi.

Apsurdno ili ne, zemlja je bila i ostala talac svojih prirodnih resursa: pogodne klime, plodne zemlje i, posebno, rudnih bogatstava. Ljudi koji u njoj žive od svega toga nemaju mnogo koristi. Jedanaestogodišnji građanski rat u Sijera Leoneu nije, čak ni nominalno, bio posljedica vjerskih i nacionalnih previranja, već nastojanja jedne političke grupacije da oružanom silom preuzme vlast i kontrolu nad prirodnim bogatstvima od neokolonijalista i marionetske vlade u njihovoj funkciji. Pored brojnih civilnih žrtava, nezamislivih ratnih zločina, pa čak i korištenja djece kao sredstva za vođenje rata, ovaj sukob dodatno je poništio razvojne šanse ovog dijela svijeta. Rat je završen je 2002. godine intervencijom spoljnje pretežno nigerijske vojne sile, uz dozvolu UN-a, koja je uspjela da uguši pobunu i da nominalno uspostavi demokratiju i red, ali i da vrati stare, davno uspostavljene neokolonijalne tekovine, koje su danas možda življe nego ikad.

Sa Bokarijem dijelim razmišljanje kako me mnoge stvari o ratnoj priči u Sijera Leoneu zapravo podsjećaju na rat mojoj zemlji. Kaže mi kako je svojevremeno sa velikim interesom pratio zbivanja na Balkanu 1990-tih i kako mu zapravo uopšte nije jasno što se tamo dogodilo. Pokušavam da mu objasnim šta se dešavalo, a onda shvatim da mu ne mogu ništa bitno reći, jer ni meni stvari zapravo nisu mnogo jasnije. Suzdržavam se da kažem da mi se čini kako je pozadina oba rata bila zapravo ista, a to je kontrola nad resursima jednog i drugog područja. Sramota me da glasno zaključim da su njegovi sunarodnici, iako suroviji u metodama, bili zapravo iskreniji u svojim namjerama, dok je suština nominalno nacionalnog, vjerskog i teritorijalnog rata vođenog u mojoj zemlji do današnjeg dana ostala prikrivena.

Poručujemo još jedno pivo. Bokari ostaje pri prvobitnom izboru, a ja, po dobrom starom običaju, želim da isprobam neko lokalno. Nakon podužeg čekanja, konobarica nam donosi nam novu turu – Ginis za Bokarija i domaće pivo pod imenom Star, za mene. Njih dvoje razmjenjuju nekoliko, meni teško razumljivih, rečenica i zaključuju da su rođaci, jer potiču iz istog plemena. Za čitavu kurtoaznu priču sa Bokarijem povod sam zapravo ja. Konobarica se, potom, obraća meni i odmah shvata da nisam lokalni Libanac. Ova činjenica naglo podiže njen interes za novog i neuobičajenog gosta i ubrzo mi, što u šali, što u zbilji, ponudi časove iz Pidžin Ingliša. Ljubazno joj se zahvalim. Mislim da za tako nešto ove prilike ipak neću imati vremena.

Dok smo razgovarali, primjetio sam da je dan polako počeo da prelazi u noć. Prepustio sam se ugodnoj toplini morskog povjetarca, zvucima talasa i okusu domaćeg piva, koji je, usput budi rečeno, mogao da bude i bolji. U mislima prebiram po mnogim informacijama dobijenim tokom današnjih sastanaka, koji su me trebali dodatno upoznati sa ovom neobičnom zemljom i bolje pripremiti za posao koji sam došao da obavim. Sada je već jasno koliko je ovo drugačiji svijet. Teško se ovdje uhvatiti za bilo što čvrsto i stabilno. Teško je gledati i vidjeti dalje od sutra. Već sada znam da će razvojni koncepti i pristupi koje sam ranije primjenjivao u nekim drugim krajevima ovdje morati da budu valjano preispitani. Razmisliću o tome. Ustajemo i odlazimo do Džinija koji je zaspao u Lendkruzeru. Završen je prvi dan moje afričke avanture.

Prethodna priča

Tekst i fotografije: Mišel Pavlica 

Objavljeno  28.11.2021.