Priče iz Afrike, Sijera Leone I
Planina lavova - Priča I
Stigao sam noć četvrtak na petak. Jedanaestočasovni let iz Zagreba, preko Istanbula, sa sedmočasovom pauzom, i Vagadugua, Burkina Faso. Kasni oktobar, aerodrom Lungi, Sijera Leone. Dva sata u minusu. Toplo je, sparno. Afrika, prvi put. Noćna vožnja kombijem marke „ko to tamo peva“ grbavim, zemljanim, blatnjavim putem do pristaništa, a potom brodom do druge strane zaliva Tagrin. Vjetar i prašina od morske pjene. Komaraca, srećom, nema. Valjda ih rastjeruje vjetar. Svijetla Fritauna u daljini. Nakako ih je malo sa druge strane. Iz daljine, čini se manjim nego što bi trebao biti.
Moj dolazak u Zemlju Planine Lavova već me koštao 20-tak dolara bakšiša. Kome i zbog čega, nemam pojma. Ko mi je kriv, trebao sam na vrijeme rasitniti. Nije važno više, umoran sam. Samo da stignem u hotel i zaboravim ludi doček na Lungiju. Uniformisana i neuniformisana lica, bez akreditacije, postavljaju pitanja na Pidžin Inglišu, razgledaju putne dokumente, vizu, potvrde o vakcinaciji, sve u totalnom neredu. Rade svoj posao kao da ti čine nevjerovatnu uslugu i traže pare. Da, svi očekuju i traže pare.
Pristanište Sikoč Voter taksija. Osoblje uzima moj putni kofer iz ruku, pogura ga par metara i traži bakšiš. Znam, siromašni su, ali ovo je pretjerano. Prolazim kroz zgradu pristaništa i izlazim na parking. Tražim vozača Džinija, koji me trebao dočekati. Vidim čovjeka koji nekog čeka. Pitam ga da li je on Džini. Odgovara nešto nejasno, uzima moj kofer i utovara ga u gepek velikog Lendkruzera. Sjedam na mjesto suvozača. On pogleda neki papir i pročita ime. To nisam ja. O, pobogu! Izlazim iz vozila i pitam okolo za Džinija, jer ne odgovara na moje SMS poruke. Nakon glasnog poziva radnika sa pristaništa, prilazi mi punašan momak od dvadesetak godina. Da, čekao me i zaspao čekajući.
Ponovo ulazim u vozilo, službeni Lendkruzer bijele boje sa oznakom Njemačkog društva za međunarodnu saradnju. Ovaj put nema greške. Džini me vozi na odredište, Femili Kingdom hotel. U ovaj kasni sat nema mnogo saobraćaja, a moj hotel ne bi trebalo da je daleko. Dok se vozimo, pokušavam da pogledom uhvatim makar nešto od Fritauna i ove nove, za mene nepoznate, afričke zemlje. Ubrzo stižemo. Kapiju hotela otvaraju čuvari. Vrata recepcije su zaključana. Čuvari zovu i lupaju. Napokon ih otvara polugola recepcionerka. Probudili smo je. Oblači se dok vadim pasoš, hotelski vaučer i ostale dokumente. Kraj recepcije okačena slika predsjednika. Popunjavam neki dosadni formular, mada im je sve podatke već poslala moja agencija. Dokle više!?
Recepcionerka me odvodi u susjednu zgradu. U polumraku nazirem dvorište. Hotel ima više zgrada. Omeđen je ogradom. Dvorište je lijepo. Izgleda bogato, čak i u mraku. Ovdje ću, dakle, provesti narednih desetak dana. Penjemo se na drugi sprat. Pada neka kiša i stepenište je klizavo. Džini se oklizne i padne. Još se nije razbudio. Ulazimo u sobu broj 13 u objektu Blu Front. Velika je i prostrana, ali memljiva, neprozračena. Ne djeluje čisto i uredno. Preživjeću. Pitam za mrežu za komarce koja se spušta sa stropa. Iskusniji sagovornici su mi utjerali strah od malarije. Recepcionerka razvlači mrežu i uvlači njen donji dio u rub povećeg kreveta. Pomislim, kako ću ući unutra. Odlažem kofer i pitam za vodu. Da, voda nije za piće, pa sam dobio bocu flaširane. Džini i recepcionerka stoje u sobi leđima okrenuti ka izlazu. Trebam li im dati para? Neću. I onako nemam sitniju novčanicu od 20 dolara. Zahvalim im se i zaželim laku noć. Shvatili su. Odlaze.
Zaključavam ulazna vrata sobe i širom otvaram balkonska da provjetrim. Srećom, imaju mrežu za komarce. Odlazim u kupatilo. Tuširam se pazeći da mi voda ne uđe u usta i oči. Pritisak je slab, a voda jedva mlaka. Ipak, dobro je, nema boje, ni mirisa. Krećem da operem zube i bez razmišljanja zahvatim vodu sa česme ustima. Ne, moram da pazim, to se ne smije ovdje raditi. Izvlačim mrežu iz ruba kreveta, da mogu da uđem i legnem. Tiho je. Sparno. Uskoro će početi prvo jutro moje afričke avanture.
Tekst i fotografije: Mišel Pavlica
