Priče iz Afrike, Sijera Leone III
Planina Lavova - Priča III
Zvono telefona u sobi prekinu moju usredotočenost na posao. Zovu sa recepcije. Jedanaest je sati. Zar nije trebalo u 12? Čini se da je vrijeme ovdje rastezljiv pojam, sasvim drugačiji od onog na kog sam naviknut. Navlačim cipele i sako, uzimam torbu i hitro izlazim. Ispred me dočekaše vozač Džini i Bokari, odličan poznavalac razvojnih projekata, donatora, ljudskih prava i ekonomskog razvoja. Sa njim sam se čuo više puta u pripremi moje misije i osjetio se nekako sretnim što ću biti u prilici da sarađujem sa čovjekom čije je afričko iskustvo uporedivo sa mojim evropskim. Prvi put ga vidim. Nešto je stariji od mene. Mršav je, ali koščat i snažan. Prijatan osmjeh. Osjećaj kao da se znamo dugo. Zagrlili smo se pri pozdravu.
Krećemo ka kancelariji. Dnevni pogled na ulice Fritauna. Gužva, buka vozila i sirena. Za mene totalni haos, za njih redovno stanje. Sa svih strana nadiru Ke-ke-i, nešto između motocikla i malog automobila. Gotovo sav prostor na cesti i oko nje ispunjavaju motocikli zvani Okade. Ke-ke-i i Okade, pretežno indijske proizvodnje, nadomještaju nedostatke funkcionalnosti gradskog saobraćaja. Nije neobično vidjeti po troje, pa čak i četvoro ljudi na jednom motoru. Ne mogu se načuditi, niti sakriti svoje čuđenje, stanjem u saobraćaju. Nema šanse da ja vozim ovim ulicama. Semafora nema, samo kružni tokovi, na kojima se ne mogu primjeniti nikakva saobraćajna pravila. Sa osmjehom na licu i dlanom na sireni, Džini mi reče da je jedino pravilo da veće vozilo ima prednost. Naslućujem da imamo podudaran smisao za humor. Dobro je što smo u Lendkruzeru sa diplomatskim oznakama. Inicijalna ideja firme bila je da uzmem rentakar i vozim po Fritaunu. Sada vidim da od toga ne bi bilo ništa.
Bokari mi usput priča o poslu. Pokušavam da se naviknem na način na koji govori i moram prilično da pazim da bih ga razumio. On se, zbog mene, trudi da priča razgovjetno, ali ga svaka duža konverzacija sve više vraća na način govora uobičajen u njihovoj zemlji, kao i u dobrom dijelu Afrike. Kreolski je pojednostavljena varijanta engleskog jezika, lišena svih suvišnih rečeničnih i gramatičkih bravura. Ona na neki način istovremeno odražava jednostavnost i težinu života, kako u trenutku kada je nastajao, na prekomorskim plantažama pamuka, tako i danas, u moderno doba. Iako ne mogu reći da razumijem mnogo kreolskog, fasciniran sam načinom na koji se taj jezik razvio, odomaćio, standardizovao i zadržao u skakodnevnoj upotrebi. U Bokarijevoj zemlji govori se šezdesetak plemenskih jezika, od kojih se on služi sa četiri, a o ovi su jezici prilično različiti. Bez kreolskog, koji je zapravo poseban jezik, toliko drugačiji od engleskog, mada je iz njega proizašao, bilo bi nemoguće komunicirati između različitih naroda i plemenskih zajednica. Pada mi na pamet stanje jezičkih podjela na Balkanu i moje neosnovano poliglotstvo. Mnogo se toga može naučiti od ljudi iz ove zemlje afričke, samo ako su uši i oči, a pogotovo um, dovoljno otvoreni.
Posmatram ljude u prolazu. Školska djeca su uniformisana. Divno ih je vidjeti kako hodaju u grupama. U Sijera Leoneu, postoje ženske, muške i mješovite, javne i privatne škole. Osnovno obrazovanje traje svega šest godina. Srednje obrazovanje nije obavezno. Na svakom koraku se nešto prodaje: hrana, voće, svakodnevne sitnice. Teret se pretežno nosi na glavama, kao što to radili naši stari na selima. Užurbanost i gužva na sve strane. Pored ulica se prostiru malene prodavnice i zanatske radnje. Može se pretpostaviti da ljudi na istom mjestu žive, rade i ponešto prodaju. Za nas Evropljane, to je preživljavanje, a za njih život, uobičajena svakodnevnica. Pada mi na pamet kako je ova zemlja, na neki način, potpuna suprotnost razvijenim skandinavskim, npr. Islandu. Tamo su ljudi morali da sve svoje vrijeme i svu svoju energiju iskoriste da bi preživjeli. Priroda im nije bila blagonaklona. Generacijama, sticala su se i prenosila znanja kako preživjeti u surovom okruženju. Sa druge strane, u mnogim dijelovima Afrike, ljudi i nisu morali toliko da se trude. Priroda im je davala ono što im je potrebno: hranu, odjeću, sklonište. Nisu morali da toliko brinu kako da se ogriju, nahrane i prežive, pa su im materijalne vrijednosti, ali efikasnost i organizacija daleko manje važni. Ovako posmatrana razvojna paradigma lako daje odgovor na pitanje zbog čega su zemlje oskudne resursima bolje organizovale svoja društva. Gledajući kako se odvija stvarni život ljudi na ulicama ovog višemilionskog Afričkog grada, pomislih kako je, i pored globalizacije i tehnologije, jaz između razvijenih i nerazvijenih danas zapravo veći nego ikad.
Dolazimo do kancelarije koja se nalazi uz Vilkinson cestu, široku saobraćajnicu sa više kolovoznih traka, u relativnoj blizini centra grada. Prilično velika zgrada ograđena je sa svih strana zidovima na kojima se nalazi bodljikava žica. Visoku gvozdenu kapiju otvaraju nam čuvari. Ulazimo u zgradu pored recepcije i penjemo se gore vanjskim stepeništem koje se na svakom spratu nastavlja na prostrane terase sa pogledom na grad i na okean. Bokari reče kako je kancelarija fina. Suzdražavam se komentara i u mislima je upoređujem sa kancelarijama organizacija i projekata koje sam imao prilike posjetiti u nekim evropskim zemljama. I pored prostranosti, prozračnosti i osunčanosti, građevina mi djeluje neuredno, nečisto i zapušteno, gotovo kao u nekom postapokaliptičnom društvu. Nema onog sjaja eksterijera i interijera na koji sam naviknut i koji uzimam zdravo za gotovo. Popevši se na više spratove zapažam da se odmah oko kancelarije pruža pogled na zapuštene i ruševne objekte, sa neredom po limenim krovovima, ruševnim fasadama i zemljanim dvorištima. Sa stepeništa ulazimo u unutrašnji prostor. Gomila arhitektonski besmislenih i neuglednih prostorija i hodnika, starog i pohabanog inventara, više me podsjeća na neku ostavu ili skladište nego na kancelariju. Neobično je koliko se Bokarijev i moj standard razlikuju. Ipak, ja sam taj koji će se morati navići.
Ulazimo u nekoliko prostorija i Bokari me uljudno predstavlja kolegicama i kolegama. Pokušavam da pohvatam njihova imena, ali mi baš i ne ide. Prijemećujem da ih ima i afričkih i zapadnjačkih, i muslimanskih i hrišćanskih. Doček je uglavnom prijatan i topao, ali ipak osjećam nekakvu rezervisanost. Pa naravno, zar i sam nisam u mnogim prilikama nastojao da zadržim distancu od nekih zapadnjaka koji su dolazili da rade u moju zemlju, sumnjajući u njihove motive i dobre i iskrene namjere. Pitam se šta li im prolazi kroz glavu: još jedan Evropljanin koji je došao da nam proda priču i uzme lake dnevnice. Gotovo sam se postidio što sam toliko puta i ja na sličan način razmišljao. Ponekad opravdano, uglavnom neopravdano. Prolazimo spletom prostorija i hodnika na drugu stranu zgrade i penjemo se još jedan sprat, a potom ulazimo u zabačenu kancelariju na ćošku jugoistočne strane zgrade. Ona je ustupljena Bokariju na privremeno korišćenje i moraće uskoro da potraži drugi prostor za rad. Sjedamo za isti sto i rasklapamo laptope. Pokušavam da se priključim na električnu mrežu, ali utičnica ne odgovara mom evropskom utikaču. Još jedna tekovina britanskog kolonijalnog uticaja. Započinje moj prvi radni dan u Africi, u Slobodnom Gradu Planine Lavova. Nadam se da će baterija izdržati.
Tekst i fotografije: Mišel Pavlica
